-Autor: Ranko Pivljanin
Osim što me svaki put iznova zlokobno vraća na misao kako bi to mogao biti završni verbalizovani čin naše novovjekovne kosovske tragedije – započet jednim drugim govorom od prije nepunih trideset godina – ništa drugo ne razabiram u vezi predstojećeg govora Aleksandra Vučića na Kosovu koji se, kao kakav koncert i estradni nastup, pompezno danima najavljuje i promoviše. Samo što još ne idu kajroni na televiziji i sekvence u reklamnim blokovima, ali sačekajmo taj famozni 9. septembar – biće i toga. Ispada – u toj tizer kampanji koja znalački dozirano podiže tenziju i pravi famu – da je sam govor bitniji od problema koji mu je povod, a i od Kosova samog. U suštini, za govornika i ove koji mu saslužuju u toj promociji „istorijskog obraćanja“ (kome?) on to i jeste.
Vjerovatno se i koncipira tako da njegov krajnji domet i rezultat bude politički kapital u bespoštednoj i permanentnoj izbornoj kampanji: riječi, riječi, samo riječi koje ništa ne koštaju, ali mogu dobro da se konvertuju u rejting sa ove strane administrativne (ili prave) granice. Biće izgovorene sa one strane Brnjaka i Jarinja, a megafon je podešen da odjekuju ka Nišu i Beogradu. Priština ionako odavno ništa ne sluša, osim ako nije izgovoreno na engleskom sa američkim naglaskom.
Slobodan Milošević se govorom na Gazimestanu ustoličio kao neprikosnoveni lider Srbije i srpstva, Aleksandar Vučić bi da se sličnim govorom kao lider potvrdi. S tom razlikom, što je juče gorljive fraze o kolijevci srpstva izgovarao komunistički aparatčik maskiran u nacionalistu, a sjutra će ih izgovoriti nacionalista odbjegao u liberale i evropejce. Različiti igrači, rezultat – isti!
Ako apstrahujemo ovaj sitnošićardžijski motiv, čemu onda još taj govor? Pojma nemam, kao što o tome pojma nemaju ni ovi njegovi najavljivači i promoteri, a ponajmanje narod, kako onaj na Kosovu i Metohiji tako i ovaj u Srbiji. Oni tamo jedino znaju da od govora vajde nema – a štetu da napravi može, nama ovamo su već počeli na nos da izlaze i većina je toliko oguglala na tu logoreju da bi ostali ravnodušni taman da tamo Vučić oglasi početak novog Kosovskog boja ili, pak, ozvaniči predaju Kosova. Ma daj, rekli bi mnogi i naručili još jedno pivo.
U suštini, istinske potrebe za bilo kakvim velikim govorom, naročito onim kome je drugo ime istorija – nema. Stvari sa Kosovom su odavno sa poljana, trgova i Gazimestana pomjerene za, kakve-takve, pregovaračke stolove gdje se govori tiho i bez velikih riječi, nateže se, zateže i popušta, cinculira i trguje i nikakve velike riječi na otvorenom nekog novog govornika sa vjetrom u kosi, ne mogu anulirati prozaično i, najčešće, nedostojanstveno ciganjenje po aulama briselskih birokratskih tvrđava. U kojima, juče neka Ketrin, a danas neka Federika, sekundira balkanskim poglavicama uz namješteni osmijeh i hladne sendviče. A njima, vidi se i sa Gazimestana, nije više ni do smijeha ni do sendviča već bi nekako da oposle taj nezahvalni posao koji im je pripao u agendu pa da se konačno razilaze, svaki u svoj pašaluk.
Ako je, takođe bučno najavljivan, unutrašnji dijalog o Kosovu neslavno završio u jalovom vaganju patriotizma i izdajništva, šta može uraditi jedan monolog istog onog koji je opstruirao široku i kvalitetnu raspravu o kosovskom pitanju, svjesno ili nesvjesno preuzimajući rizik da tako krupnu stvar sam rješava i prelama. Kao, sve će nam reći u Velikom govoru, a godinama nas ostavlja bez ijedne validne informacije o tome sa kakvim začinima se kuva kosovska čorba na ringli briselskih pregovora. Nego nam kao koske na kašičicu dozira poneku metaforičnu pikanteriju i po principu toplo-hladno, čas se junači i patriotizira, a čas nam saopštava kako je sve propalo ali se on, eto, bori svim snagama da propast ublaži. O onome što bi trebalo da nam ovdje i sada kaže – ćuti, a govoriće u Kosovskoj Mitovici, računajući, valjda, da će te riječi dobiti na specifičnoj težini zbog toga što će biti izgovorene na svetoj kosovskoj zemlji. Neće. Kad imaš i hoćeš nešto da kažeš, možeš to reći i sa žardinjere u Knez Mihailovoj. Kad nemaš, džaba je i da ti mikrofon postave na vrh onog gazimestanskog spomenika. wwwiskra.co